utemeljitelj udruge Vojska Bezgrešne
sv. Maksimilijan Kolbe
U vrtlogu života
Maksimilijan Kolbe je rođen 8. siječnja 1894. godine u Poljskom gradu Zdunska Wola. Otac mu je Julije Kolbe a majka Marija Dabrowska. Istog dana kršten je u crkvi Marijinog Uznesenja.
Rajmund je krsno ime drugog sina Julija Kolbea, tekstilnog radnika. Maksimilijan je redovničko ime, koje će kasnije dobiti od svoje subraće franjevaca konventualaca. Kolbeovi su bili siromašni. Radili su teško u svojoj drvenoj kući bez ikakve udobnosti. Rajmundovo rođenje zapisano je na ruskom jeziku jer 1894. godine Poljska ne postoji. Tijekom povijesti ta je država bila zbrisana sedam puta sa Europske zemljovidne karte.
Unatoč svim olujama poljska Crkva je sačuvala i predavala vjeru, kulturu i nacionalni identitet. Poljska je Crkva uvijek bila čuvar poljske duše. Od Stanislava Skalke do oca Popieluszkoa mnogi su znali ujedinjavati vjeru i junaštvo u svjedočanstvu Krista. Vjera pomiješana s patriotizmom i pobožnošću prema Blaženoj Djevici Mariji još teče venama poljskog naroda te duboko obilježuje svakog Poljaka kao što je u svoje vrijeme obilježavala obitelj Kolbe. Obitelj se povećala, rodio se Josip. Franjo je bio najstariji, Rajmund je drugi sin, a Josip treći. Potom će doći Valentin i Antun, koji će umrijeti u nježnoj dobi. Maksimilijan je bio živ i okretan dječačić. Malo pustopašan. No od tri sina bio je za roditelje najposlušniji.
Marija Kolbe živjela je do 27. ožujka 1946. a Julije je umro boreći se u prvom svjetskom ratu 1914. godine. Njegovo je ime urezano na mramorni spomenik poginulih u Pabianicama. Najstariji brat Franjo umro je u koncentracijskom logoru u Buchenwaldu 1943. godine. Mnogo kasnije Maksimilijan će zapisati: “Ljudski život dijeli se u tri faze: priprema za rad, rad i patnja. Kroz ove tri faze Bog nas potiče da idemo prema njemu.”
Majka se prisjetila događaja iz njegova djetinjstva. Bilo je to u Pabianicama 1904. ili 1905. godine. Rajmund je imao 10 godina. Izgrdila sam ga ni sama ne znam zašto. Otišao je u crkvu sv. Mateja. Vratio se preobražen. Natjerala sam ga da mi kaže što se dogodilo. Rekao mi je:»Gospa mi je pokazala dvije krune: bijelu i crvenu. Nasmiješila se. Pitala me: koju želim? Izabrao sam obje.» Otada mi je mnogo puta rekao: «Mama, moli da postanem mučenik!»
Dvije krune iz Pabianica s bojama poljske domovine. Bijela kruna – Marijin prvi poziv da sačuva nepodijeljeno srce, da bude svima sve. Crvena kruna – za onoga koji će postati prvim mučenikom ljubavi. Maksimilijan nikada neće otkriti tu tajnu iz svog djetinjstva. No, u Pabianicama je naslutio put koji mu je Blažena Djevica Marija pokazala.
U Pabianice 1907. godine, nekoliko dana prije Uskrsa došao je svećenik franjevac konventualac propovijedati za vrijeme Korizme. S propovjedaonice crkve sv. Mateja otac Akcela zanosno se prisjeća sv. Franje Asiškoga i njegova životnog ideala:»Ne trebamo raditi drugo doli slijediti volju Gospodnju i nastojati mu se svidjeti. Tražiti Krista u svakom stvorenju. Živjeti u velikom siromaštvu kao siromasi i službenici siromaha u velikoj poniznosti. Živjeti Božji poziv i poziv svoje Crkve. Obraćam se svima koji žele živjeti ovaj ideal. Neka znaju da ih je Red Manje braće konventualaca spreman prihvatiti, odgojiti i pomoći im da posvete svoj život službi Krista i Bezgrešne. Obraćam se njima. Neka znaju da ih kolegij u Lavovu može primiti.» «Franjo idi i popravi moju kuću koja se ruši!»
U listopadu 1907. godine Rajmund i njegov brat Franjo ostavljaju Pabianice kako bi slijedili ideal sv. Franje. Rajmund Kolbe bio je učenik vrlo nadaren za matematiku i fiziku. S velikim žarom pripravlja se za redovnički život. No, evo sumnje. Nije to bila sumnja u vjeri, već ispitivačka tankoćutnost. Kako najbolje služiti Bogu i Bezgrešnoj? Vojnička karijera očaravala je maloga poljskog domoljuba. On dvoji između uniforme i habita. Slijedio je posjet mame. Uz malo riječi, o kojima se ništa ne zna, Rajmund odabire. Postat će franjevac. Dana 4. rujna 1910. Rajmund postaje fra Maksimilijan. Sa 16 godina i 8 mjeseci oblači habit franjevaca konventualaca. Nova obitelj, novo odijelo, novo ime za novu bitku. Maksimilijan se uputio prema darivanju sebe.
Dana 30. listopada 1912. s 18 godina Maksimilijan dolazi u međunarodni kolegij franjevaca konventualaca u ulici San Teodoro u Rimu. U njemu ostaje 7 godina i prima duhovno, intelektualno i teološko obrazovanje. Rim je bio doba studija, sazrijevanja srca i pameti. Na Papinskom sveučilištu Gregorijani fra Maksimilijan je kroz 3 godine student filozofije. Arhivi svjedoče da je Maksimilijan Kolbe 21. listopada 1915., postigao po časnom običaju doktorat iz filozofije u 21 godini života. Uz teološku naobrazbu Maksimilijan proučava fiziku i matematiku. U to vrijeme Crkva s nepovjerenjem gleda na razvoj znanosti. Maksimilijan poput preteče razmišlja o uporabi najsuvremenijih tehničkih sredstava za evangelizaciju. Godine 1918. dolazi do zamisli o kozmičkom vozilu na reaktivni pogon.«Moramo se probuditi i oduzeti prostor neprijateljima duša. Tisak, kino, radio i sva otkrića moraju rasvjetljivati um, raspaljivati srca i pomagati ljudima da spoznaju Boga». Maksimilijan je postao redovnikom i izgarao je od želje da Kristu po Bezgrešnoj podari cijeli planet.
Godine 1917. bijesni I. svjetski rat. Rusija se otvara komunizmu. U Rimu se protukršćanska masonerija pokazuje podno papinih prozora. To je masonerija u ime protuvjerske svjetovnosti, u ime tolerancije. Poruke da će Sotona zapovijedati u Vatikanu, a papa će mu služiti sa švicarskom gardom duboko su se urezale u srce mladog redovnika. «Ovo je doba potrebno evangelizirati. Više nema granica za naviještanje Radosne vijesti u cijelom svijetu». Glavom mu leti Kristov poziv:»Franjo, idi i popravi moju kuću koja se ruši!»
Oživotvoreni mladenački san
Prije svećeničkog ređenja Maksimilijan počinje svoju evangelizacijsku djelatnost. Na godišnjicu ukazanja “Gospe od čuda”, dana 20. siječnja 1917., u kolegiju franjevaca konventualaca u ulici Sv. Teodora 42. nedaleko Palatina, otac magister uvodio je svoje klerike u razmatranje događaja uzvisujući pritom napose duhovnu veličinu “Medaljice koja tvori čudesa“. Jedan mladi klerik iz Poljske – fra Maksimilijan Kolbe – gutao je svaku riječ oca magistra, te se sa žarom posvetio proučavanju izvora i veličine Čudotvorne Medaljice. U njegovom se duhu već bila rodila zamisao o pobožnoj udruzi “Vojske Bezgrešne”. Dana 16. listopada te iste godine, zajedno sa šestoricom braće, uz dopuštenje poglavarâ, posvećujući se posve Bezgrešnoj, Kolbe je na polovici lista papira iz bilježnice zacrtao narav, ciljeve i sredstva djelovanja “vojske” koja će se upustiti u osvajanje svijeta, kako bi uz Marijinu snažnu pomoć, poboljšala ta toliko tužna vremena.
Sv. Maksimilijan Kolbe kao dijete
Majka sv. Maksimilijana – Marija Dabrowska
Sv. Maksimilijan – franjevac konventualac
Čudotvorna medaljica
Čudotvorna medaljica trebala bi biti znak raspoznavanja svakog “vojnika”, a zna se da svaki znak raspoznavanja predstavlja otvoreno očitovanje ideala, djelovanja, životnog programa, te je prije svega znak “potpunog predanja” Mariji, odnosno posvete Njoj.“Posveta” obuhvaća cijelu osobu, sa svim njenim sposobnostima.
Posvećena osoba predana je svome cilju, i kao takva predstavlja prethodnicu, da bi se kraljevstvo Bezgrešne u dušama što više proširilo. Iz toga se kao prirodna posljedica rađa apostolat: “lov na srca“, kako bi čitav svijet bio “Marijin ‘plijen’“, te kako bi “Marija Kraljica kraljevala nad svime i nad svima“. Samo i uvijek preko Čudotvorne medaljice, “veze s nadnaravnim, s božanskim, te darom Boga i Njegove Majke čovječanstvu“, postići će se obraćenja.
U jednom nagovoru upućenom subraći u Niepokalanowu, otac Kolbe rekao je sljedeće: “Čudotvorna medaljica mora predstavljati prvorazredno sredstvo u obraćenju i posvećenju drugih jer nas podsjeća da se molimo za one koji se ne utječu Mariji, koji je ne poznaju, ili je čak i vrijeđaju psovkama”.
Svaki vojnik Bezgrešne, budući da je posvećen, mora biti “osvajač duša”. Njegova “svetost” mora zračiti, a njegov žar biti što je moguće veći·. “Sami ne možemo učiniti ništa, ali uz pomoć Bezgrešne obratit ćemo sve, bacit ćemo čovječanstvo na koljena!… Okorjeli će se grešnici, preko Bezgrešne, vratiti Bogu, Njegovom Srcu punom ljubavi; svi će nevjernici primiti krštenje, te će se ostvariti ono što je Bezgrešna otkrila Svetoj Katarini Labouré: Ona će postati Kraljicom čitavoga svijeta i svakog pojedinca“. Potrebno je širiti Medaljicu gdje god je to moguće, pisao je otac Kolbe 1926. u “Vitezu Bezgrešne”: djeci, kako bi je uvijek imala o vratu; starcima, a napose mladima, jer će pod Marijinom zaštitom imati dovoljno snage za pobjedu nad nebrojenim napastima i pogibeljima što ih danas salijeću.
Čak i onima koji nikada ne ulaze u crkvu, koji se boje ispovijediti, koji izruguju prakticiranje vjere, koji ismijavaju vjerske istine; koji su potonuli u kaljuži nemorala, kao i onima koji su izvan Crkve, u krivovjerju. Svima njima treba darivati Medaljicu Bezgrešne i poticati ih neka je rado nose, a na nama je onda da se svakodnevno žarko molimo Bezgrešnoj za njihovo obraćenje”·.
Čudotvorna medaljica
Do kraja svojega života, sveti je mučenik Auswitza poticao na širenje Čudotvorne medaljice i posvetu Bezgrešnoj, pomažući tako Gospi da čini “ono što Ona sama već i čini: ‘pobjeđuje sotonu i pomaže dušama u njihovu posvećenju’” (SK 1330).
Svakako, pojašnjavao je on, “odgovarajuće sredstvo u radu na obraćenju i posvećenju duša može biti jedino milost Božja, koju valja zadobiti molitvom.Zapravo, među sredstvima – Vojske Bezgrešne – na prvom se mjestu pojavljuje zaziv što ga je dala sama Bezgrešna za vrijeme ukazanja vezanog uz Čudotvornu medaljicu: ‘O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo’.
Članovi VB potom dodaju ‘i za sve one koji se tebi ne utječu’, uključujući na taj način – preko molitve – zajedno i pojedinačno sve duše koje žive u cijelome svijetu, ali ‘naročito masone'(neprijatelje Svete Crkve), budući da ti nesretnici, iako potajno, tvore mozak najrazličitijih očitovanja protiv Boga, Crkve, spasenja i posvećenja duša.
Naposljetku dodaju: “i za sve one koji su tebi preporučeni’, kako bi Bezgrešnoj povjerili djelo spasenja i posvećenja duša na kojem se u datom trenutku radi. Osim toga, i svako drugo sredstvo, “sve dok je – razumije se – dopušteno”, što ga stanje, prilike i uvjeti omogućuju.
To znači da je odabir takvih sredstava prepušten revnosti i razboritosti svakog pojedinca. Na svaki način, budući da je Bezgrešna sama preporučila širenje Čudotvorne medaljice, ta Medaljica, u rukama vojnika Bezgrešne, predstavlja nešto poput zrna, preko kojeg se duše, ranjene ljubavlju prema Bezgrešnoj, lakše Njoj posvećuju” (SK 1330). Bezgrešna je, uostalom “moleća svemoć”. I “Ona je sama dovoljna da bi se zadobile i podijelile sve milosti – što ih je zaslužio Krist – bilo kakva milost.
Za vrijeme ukazanja vezanog uz Čudotvornu medaljicu, blažena je Katarina Labouré vidjela zrake koje su dopirale iz prstenja s dragim kamenjem što ga je Bezgrešna nosila na prstima ruke. Te zrake simboliziraju milosti što ih Bezgrešna velikodušno dijeli svima koji ih žele” (SK 1331). Da, Bezgrešna je Majka čitavog našeg nadnaravnog života, budući da je Posrednica milosti, čak štoviše, i Majka božanske milosti. Ona je u tom smislu naša Majka u sferi milosti, sferi nadnaravnog”. A svako je obraćenje i posvećenje djelo milosti. Stoga je s pravom zazivamo također i kao Utočište grešnika, čak i velikih grešnika. Sveti je Maksimilijan govorio: “Čak i onda ako su njihovi grijesi najteži i najbrojniji; čak i onda ako im se samima čini da više ne zaslužuju nikakvo milosrđe. Sigurno je svako pročišćenje duše za Nju nova potvrda njene titule Bezgrešnoga Začeća. Što je više neka duša ogrezla u grijeh, to se više očituje moć Njene bezgrešnosti, koja takvu dušu čini bijelom poput snijega” (SK 1331). Takva je dobrota i moć Bezgrešne i snaga njene Medaljice!
Svečenićko ređenje, povratak u Poljsku, Niepokalanow
Tijekom godina studija fra Maksimilijan Kolbe istražuje ciljeve MI, napose pomoću molitve, kao i prikazivanjem vlastitih trpljenja.
U ljeto 1919., nakon što je s velikim uspjehom završio studij te još prošle godine 28. travnja bio zaređen za svećenika, o. Kolbe vraća se u Poljsku – u Krakow. Ovdje ga, unatoč osjetljiva zdravlja (imao je samo jednu plućnu polovicu koja nije bila posve zdrava), ljubav potiče na naglo širenje apostolskoga rada: poučava povijest Crkve na teološkoj bogosloviji u Krakowu, ispovijeda, odlazi propovijedati u obližnja sela te posvuda utemeljuje ogranke MI: u sjemeništima, u školama, pa i samim vojarnama; održava katehetske skupove, organizira pokretnu biblioteku. Nakon 12 mjeseci intenzivne zauzetosti neizbježno slijedi dug oporavak u sanatoriju u mjestu Zakopane gdje – unatoč apsolutnoj liječničkoj zabrani bilo kakve aktivnosti – ne uspijeva odbiti zahtjev za održavanjem niza predavanja o vjeri unutar sanatorija, što su mu ga uputili neki sveučilištarci.
Uz oporavak u sanatoriju i rekonvalsecenciju stiže mjesec studeni g. 1921. U svojoj velikoj ljubavi prema svoj braći osjeća potrebu prenijeti evanđeosku poruku što većemu broju ljudi. Radi toga, u trenutku teške gospodarske krize, kada su ostale novine prestale izlaziti, o. Kolbe pokreće reviju nazvanu Vitez Bezgrješne; skromnu u svojoj tiskarskoj opremi, ali zato bogatu katehetskim sadržajem. Revija nailazi na dobar prijam te se naklada postupno povećava. O. Kolbe nabavlja stari tiskarski stroj sam bivajući i novinar i tiskar. No privučeni njegovim apostolskim žarom, uskoro mu se pridružuju brojni mladi koji mu se žele priključiti u marijanskome apostolatu putem tiska, posvećujući se Bogu redovničkim zavjetima.
Niepokalanow
Prostor samostana najprije u Krakowu, a potom u mjestu Grodno, postaje premalen da bi smjestio strojeve, zalihe papira i ostali pribor, kao i sobe fratara, radi čega o. Kolbe, uz dopuštenje i blagoslov poglavarâ, ujesen 1927. utemeljuje grad-samostan Niepokalanów, sagrađen od vrlo skromna materijala, ali zamišljen i ostvaren za vrlo brojnu redovničku zajednicu: g. 1939. udomit će gotovo 1000 redovnika te će raspolagati svim prostorijama i sredstvima neophodnima za apostolat sredstava društvene komunikacije, dobro opremljenom ambulantom, vatrogasnom postajom, pekarom, krojačnicom, električnom centralom itd.
U Niepokalanówu se u apostolskome djelovanju služe raznim sredstvima društvene komunikacije, ali je naglasak stavljen na tisak. Vitezu Bezgrješne, koji je 1937. dosegao nakladu od 750.000 primjeraka, uskoro će se pridružiti i drugi mjesečnici: Mali vitez (180.000 primjeraka), Miles Immaculatae (10.000 primjeraka), Vjesnik MI (42.000 primjeraka: glasilo skupina MI) te nadasve dnevni list Mali dnevnik (Maly Dziennik, sa 150.000 primjeraka radnim danima te 250.000 u blaganske dane).
Fotografije iz Niepokalanowa:
Misionar radosne vijesti
Godine 1930. njegov brat Alfonz nasljeđuje ga u vođenju Niepokalanowa. Maksimilijan se priprema za naviještanje evanđelja ljudima koji još ne poznaju Krista. Sav plod našega apostolskog rada ovisi o molitvi. Prije putovanja Maksimilijan obilazi poznata Marijina svetišta. Zaustavlja se u Lurdu. Kao dijete šćućureno, u pećini pita Djevicu:»Tko si, Bezgrešna?» Sama Gospa ovdje je u Lurdu odgovorila: «Ja sam Bezgrešno Začeće». Čekala je 25. ožujka, blagdan Navještenja, kako bi u odgovoru Bernardici dala definiciju o sebi samoj. Ako je Bezgrešno Začeće, to je zato da bi postala Majkom Božjom. Zavjetovana je zauvijek da bi sveto začela Sina Čovječjega. Marija je bez grijeha začeta da bi djevičanski začela Isusa. «Bezgrešna je misterij, a ne teorija. Ima stvari koje se mogu shvatiti samo na koljenima. U Lurdu sam poljubio Pećinu i pozdravio svoju dragu Mamu».
Želja je oca Maksimilijana Kolbea bila, posvuda dijeliti Medaljicu i prekrasan zaziv u nju upisan, te je za to koristio svaku priliku. Tako ju je, našavši se u Rimu 1930., kako bi organizirao svoju misiju na Dalekom istoku, dijelio mladim kineskim sjemeništarcima koje bi “slučajno” sretao u Kolegiju Propaganda Fide, preporučujući im da “na kineski prevedu napis što se na njoj nalazi, kako bi mogli pripraviti medaljice također i na svome jeziku” (SK 227).
U travnju 1930. godine s četvoricom braće iskrcava se u Japanu. Ima 36 godina. Počinje šest godina iscrpljujućeg apostolata. Japan je bila zemlja s 80 milijuna stanovnika. Maksimilijan ne govori japanski jezik. Ne zna ni gdje će se nastaniti. Monsinjor Hayasaka, biskup Nagasakija, prima ga kao profesora filozofije u svom sjemeništu. Mjesec dana nakon njegova dolaska ostvaruje se nemoguće. Izlazi prvi broj Viteza Bezgrešne tiskanog na japanskom jeziku u 10.000 primjeraka. Trebalo je prevoditi i slagati 4.000 znakovlja jednog jezika kojeg ne poznaje. Stigavši u Japan otac Maksimilijan je utemeljio “Mugenzai no Sono” – Grad Bezgrešne. Grad Bezgrešne diže se u Nagasakiju na padini brda Hikosana. Ubrzo ima i krštenja a Japanska duhovna zvanja obogaćuju franjevačku zajednicu. Trebalo je otvoriti novicijat i malo sjemenište. No problemi ih neprestano prate. Japan je vrijeme fizičkih i moralnih kušnji. Snijeg je padao u baraku. Strahuje za zdravlje! No zaboravlja samog sebe! Misli samo na spasenje duša po Bezgrešnoj! Odricanja ga oslabljuju. Materijalni i ljudski problemi su zamršeni.
Bio je predan idealu Vojske Bezgrešne, koju je utemeljio po nadahnuću same Blažene Djevice Marije, a koji se sastojao u “radu na obraćenju grešnika… i posvećenju svih, pod zaštitom i po zagovoru Bezgrešne. Izraz “svih” – pojašnjavao je on – podrazumijeva sve narode, pa tako i japanski…” (SK 357). I tako je 1931., godinu dana nakon njegova dolaska, “Mugenzai no Seibo no Kishi“, japansko izdanje Viteza Bezgrešne, bilo tiskano u 30 000 primjeraka, dok je o. Maksimilijan sanjao o pet milijuna primjeraka i “čamcu” prikladnom za Vojsku Bezgrešne, u kojem bi se nalazili misionari, te nekoliko “tona” primjeraka “Kishija” i Čudotvornih medaljica!
Sv. Maksimilijan u Japanu
Nalazeći se u Japanu, ovako je pisao subraći u poljskom Gradu Bezgrešne:
“Što se tiče stvari vezane uz Vojsku Bezgrešne, nisu mi još jasni detalji, ali vjerujem da u svakome narodu treba niknuti po jedan Niepokalanow, u kojemu će i preko kojega Bezgrešna djelovati svim sredstvima, uključujući i ona najsuvremenija, jer izumi trebaju služiti prije svega Njoj, a tek potom gospodarstvu, industriji, športu, itd. dakle tisak, a danas – zašto ne? – i radio, filmovi; te općenito sve ono što bi u bilo kojem vremenu još moglo biti otkriveno kako bi rasvijetlilo umove i zapalilo srca. Takav Niepokalanow tada može i sam pronaći najsuvremenija i najučinkovitija sredstva. Toliko što se tiče prirodnih sredstava…Tiskana riječ ili ona prenošena preko radio valova; slike tiskane u novinama ili prenošene preko televizije, kinematograf i druga sredstva – sve je to puno, ali ne i sve što je moguće učiniti da bi se svi i svatko pojedinačno poučio tko je Bezgrešna; kako bi se ražarila ljubav prema Njoj, te, iznad svega, kako bi se oživjela ona temeljna ljubav koja se ne sastoji toliko od osjećaja, već više od volje koja se sjedinjuje s voljom Bezgrešne, kao što je ona svoju volju usko povezala s voljom Božjom, sa Srcem Božjim. Čini mi se kako je neophodno – nastavlja otac Kolbe – da oni koji će se služiti olovkom, mikrofonom, ekranom, ili bilo kojim drugim sredstvom, izađu izvan zidova Niepokalanowa i putuju; osobno se približe dušama preko duhovnih vježbi, misija, predavanja… Između ostaloga, braća će posvuda krenuti s primjercima lista i medaljicama, već prema potrebama pojedinih regija. Nadalje, “budući da je na nama osvojiti svijet, kao i svaku pojedinu dušu… zamišljam kako s vremenom nigdje neće biti niti jedne jedine duše koja o vratu ne bi nosila Čudotvornu medaljicu i ne bi pripadala Vojsci Bezgrešne. Samo ovako će se uništiti sva krivovjerja, svi raskoli; okorjeli će se grešnici, preko Bezgrešne, vratiti Bogu, Njegovu Srcu punom ljubavi. Svi će se nevjernici krstiti, te će se tako ispuniti proroštvo dano blaženoj Katarini Labouré, kojoj je Bezgrešna otkrila Čudotvornu medaljicu, a prema kojemu će Bezgrešna postati “Kraljicom čitavoga svijeta i svakoga ponaosob” (SK 382).
“Dajmo se na posao” – potiče sv. Maksimilijan – “molitvom – napose molitvom svete Krunice, mrtvenjem (vida, sluha, okusa, volje), dobrim primjerom, te, ako Providnost dopusti, spasonosnim razgovorima, ali iznad svega pomnim širenjem Čudotvorne medaljice, čak i među odbjeglom djecom Izraelovom. Dajmo se na posao kako bismo ih priveli k spoznanju istine i traženju pravoga mira i sreće preko bezgraničnoga predanja našoj zajedničkoj Gospodarici i Kraljici, te, njenim posredovanjem, Presvetom Srcu Spasiteljevom, koje izgara od ljubavi prema svakoj duši” (SK 1113).
Kako izgleda jedan fratar iz Niepokalanowa? «Izgleda kao zamaskirana žena trošnih cipela, trči s paketima časopisa pod rukom, ulazi u moderni avion i putuje gdje ima duša koje treba spasiti». Sa svih strana ljudi dolaze posjetiti grad Bezgrešne. Svi se dive radio postaji, električnoj centrali. Ostaju zaneseni zajednicom koja radi i moli. No ima i kritika. «Ovaj rotacioni stroj stajao je mnogo milijuna. Što bi rekao sv. Franjo da vidi ovako skupe strojeve?» Maksimilijan mirno odgovara:»Zasukao bi rukave i radio bi na ovim strojevima kao što rade fratri na slavu Božju i Bezgrešne.» Skupi strojevi za Bezgrešnu a franjevačko siromaštvo za braću. U svojoj ogoljeloj sobici Maksimilijan se umiva na koljenima iz umivaonika koji se nalazi na podu.
Svetom Maksimilijanu Mariji Kolbeu divili su se kršćani i nekršćani, ne samo zbog njegove svetosti, već i radi njegove oštroumnosti i velikih organizacijskih i tiskarsko – izdavačkih sposobnosti, stavljenih u službu Bezgrešne kako bi sve ljude priveo k Srcu Isusovu. Donijeti radost na zemlju: “puni procvat darova dobroga Boga za dušu i tijelo, danih svakome čovjeku, prema zakonu Božjemu, i tako pomoći svima, u svim okolnostima i prilikama od kolijevke pa sve do groba (SK 200). Eto životnoga cilja ovog franjevca konventualca, utemeljitelja Gradova Bezgrešne, misionara u Japanu i mučenika ljubavi. Čovjek takvoga kova, podsjetimo se da je u Gradu Bezgrešne neposredno pred rat bilo oko 800 redovnika, te da je u skromnom naselju drvenih baraka, što ga je on utemeljio, bio postavljen tiskarski sustav koji je mogao osigurati približno 800 000 primjeraka lista Rycerz, sigurno nije bio niti licemjer, niti nevješt “promicatelj” izmišljotina! Naprotiv, Kolbe je bio čovjek vrlo široke kulture: doktor filozofije i teologije, projektant svemirskog vozila, profesor crkvene povijesti u Krakowu, te autor brojnih članaka, koji zajedno s pismima, otkrivaju njegovo strastveno i mnogostruko zanimanje za čitavo čovječanstvo i njegove probleme. Između ostaloga, otac Kolbe se može smatrati pravim početnikom ekumenizma, zahvaljujući svojim srdačnim odnosima sa Židovima, budistima, i nevjernicima. Takav je čovjek, od Čudotvorne medaljice napravio ne samo znak prepoznavanja marijanskoga pokreta Vojske Bezgrešne već također i sredstvo za “napad”, moćnu municiju protiv zla, zahvaljujući vjeri onoga koji je daruje kao i svemoćnoj molitvi same Bezgrešne. Ako se spomenemo riječi da će ti ona “glavu satirati” (Post 3,15) i također onih “Ti si sama porazila sva krivovjerja svijeta” (Uficij Bl. Marije Djevice, prije Reforme Drugog vatikanskog koncila), onda to na poseban način vrijedi za širenje Čudotvorne medaljice. Otac Kolbe je u svezi s time rekao sljedeće:”Medaljica služi kao vanjski znak toga predanja samoga sebe” – kroz posvetu – “te je u tom smislu njegov sastavni dio. Te dvije stvari – predanje sebe i Medaljica – predstavljaju stanje, odnosno, jedinstvo nas samih, kao ‘oruđa’, i Bezgrešne, našeg svjetla, snage i vođe u toj borbi. Sredstva koja se pritom preporučaju jesu zaziv što ga je dala sama Presveta Djevica Bezgrešna, kao i Medaljica koju je ona sama podarila” (SK 200). Štoviše, pojašnjava otac Kolbe, “među sredstvima posebno se preporučuje širenje Čudotvorne medaljice… To svakako odgovara želji same Bezgrešne, što ju je ona izrazila prilikom ukazanja vezanog uz Medaljicu, obećavši pritom velike milosti svima onima koji budu nosili ovu Medaljicu i molili s vjerom” (SK 206).
Umro iz ljubavi
Dana 28. svibnja 1941. godine 320 zatvorenika iz zatvora Paviak odlazi u logor Auschwitz. Maksimilijan Kolbe katolički svećenik sada postaje broj 16.670. Maksimilijan je samo broj. Ostat će ovdje u strahotama Auschwitza 79 dana. Poljski Oswiecim željezničko je čvorište usred močvarne ravnice. Nacisti prisvajaju taj komad Poljske. Germaniziraju ime u Auschwitz i čine ga mjestom smrti. Godine 1942. tri kilometra od Auschwitza sagradit će se drugi koncentracijski logor: Auschwitz II, Birkenau. Ovdje je u plinskim komorama umrlo milijun i pol ljudi, žena i djece. «U koncetracijskom ste logoru iz kojeg se izlazi samo kroz dimnjak. Ako se komu to ne sviđa, neka se baci na bodljikavu žicu. Ovdje Židovi žive dvije sedmice, svećenici mjesec dana, a ostali tri mjeseca». U dvorištu logora sam esesovski komandant Palitsch ubio je svojim rukama više od 25.000 osoba.
Dana 15. lipnja 1941. godine Maksimilijan piše posljednje pismo napisano po uobičajenome logorskom obrascu svojoj dragoj majci. «Draga Mama, potkraj svibnja stigao sam vlakom u koncentracijski logor u Auschwitz. Što se mene tiče, majko, sve je dobro. Ne brini se za mene i moje zdravlje. Dobri Bog je sveprisutan i s velikom ljubavlju misli na sve i svakoga. Bilo bi dobro da mi ne pišeš prije nego što dobiješ drugo moje pismo, jer ne znam koliko ću ovdje ostati. Ljubi te. Rajmund.»
Kolbe u Auschwitzu
Jedan od zatvorenika svjedoči:«Prisiljavali su nas prenositi leševe u krematorij. Prvi put sam vidio jednog mrtvaca. Bio je mlad. Imao je otvoren trbuh. Noge krvave. Ruke okrenute unatrag. A na licu trag bolne agonije. Nisam se uspio ni pomaknuti. Stražar je urlao. Tada sam čuo mirni glas oca Maksimilijana: ‘Hrabro brate, podignimo ga’. Uzeli smo ga, a on je nastavio: ‘Sveta Marijo, moli za nas!’ Odjednom sam se osjetio jakim. Kod krematorija vjetar je uzdizao smrdljivi dim. Drhtao sam. Izlazeći čuo sam kako Maksimilijan šapće: ‘Requiem aeternam dona eis Domine!’ I zatim: ‘Et Verbum caro factum est!”. Govorio je da treba imati jaku vjeru u pobjedu dobra. Rekao je: «Mržnja nije stvarateljska snaga. Samo ljubav stvara».
Maksimilijan Kolbe nije mrtav. Darovao je svoj život. Njegova je smrt pobjeda božanskog što postoji u čovjeku. Pobjeda nad egoizmom i nad mržnjom. Sveti Maksimilijan Kolbe nema groba. Vjetar Auschwitza raspršio je njegov pepeo pomiješan s pepelom milijuna drugih bezimenih žrtava mržnje. Nema groba na kojem bi bilo upisano njegovo ime. Cijeli njegov život nastavlja objavljivati: “Samo ljubav stvara”. Žrtvovati se tako spontano moguće je samo ako se srce za to priprema cijeli život. Slijedeći mjesta gdje je živio te pregledavajući arhive i dokumente pronađeno je da je bio čovjek sličan nama. Smijao se, bio bolestan, bio tipograf, zidar i putnik. Bio je neustrašivi misionar, siromašan i radostan fratar poput Franje Asiškoga. Njegova tijela nema, ali njegov duh je ostao živjeti u pokretu koji je osnovao. Pokretu «Vojske Bezgrešne».
Priča o relikvijama sv. Maksimilijana
Za vrijeme svoga posjeta Berlinu tijekom ožujka, Maksimilijan je vidio jedan popularni časopis, Der Sturmer, u kojemu su židovi bili prikazani s dugom bradom.
“Odrezat ću si bradu. Slažeš li se?” upitao je Maksimilijan. “Da, tvoj je franjevački habit već sam po sebi dovoljna provokacija”, odgovori mu provincijal. Vrativši se u Niepokalanòw, Maksimilijan je zamolio fra Camilla neka mu odreže bradu. Bilo mu je teško prihvatiti da britva prelazi preko guste brade koju je bio pustio u Japanu, prije svega kako bi na taj način istaknuo svoju misionarsku službu. No, ono što je u Japanu izazivalo poštovanje prema franjevcima i tvorilo povlasticu, pod bliskom je tiranijom nacizma izazivalo prijezir i progon. Braća su se iznenadila kada su svojega gvardijana ugledala bez brade. „Oče!”, uzviknu fra Girolamo, „S bradom si izgledao tako dostojanstveno, poput kakva patrijarha. Sada si posve drugačiji. Zašto si je obrijao?” Maksimilijan mu odgovori: “Brada bi izazivala neprijatelja koji se hitro približava našemu samostanu. Jednako kao i naš franjevački habit. Brade se mogu odreći, no ne i habita”. Nakon što je fra Maksimilijanu obrijao bradu, fra Camillo ju je sakupio u vrećicu. I danas se u arhivu Niepokalanòwa čuva pokoja dlaka njegove brade.
Sv. Maksimilijan Kolbe